Kategorija: Reprezentacija, Ostale vesti
"Politika": Sećanje na Meksiko 1968
List "Poltika" objavio je u današnjem broju a preeneo ga je i "Sportski Žurnal" tekst Ivana Cvetkovića posvećen prvom olimpijskom zlatu Jugoslavije u vaterpolu. Tim povodom su članovi zlatne generacije Djordje Perišić, Dejan Dabović i Uroš Marović posetili grobove Mirka Sandića i Zorana Jankovića i položili cveće. Tekst prenosimo u celini
čŒetrdeset godina od prvog zlata naših vaterpolista
Na Olimpijskim igrama u Sijudad Meksiku naša reprezentacija se konačno domogla najsjajnije medalje. – Sećanja čorč‘a Perišića, tadašnjeg nezamenljivog člana prve postave, na trijumfalan pohod na vaterpolo Olimp
Danas se navršava 40 godina od kako je naša reprezentacija osvojila prvo zlato. Bilo je to ni manje ni više, nego na olimpijskim igrama.
Da bi se popeli na vaterpolo Olimp naši igrači su morali da prolaze i kroz iglene uši. U prvoj utakmici na olimpijskom turniru u glavnom gradu Meksika bilo je lako – 13:2 protiv Ujedinjene Arapske Republike (UAR). Meč‘utim, već druga prepreka je bila problem – 4:4 protiv Istočne Nemačke. Potom je bilo 9:0 protiv nedoraslog domaćina, pa 7:4 protiv Holandije i onda poraz od Italije s 5:4, posle koga je naša sudbina zavisila od drugih.
Na sreću, Italija je pobedila i Istočnu Nemačku, pa je počela trka za golovima. Jugoslavija je savladala Grčku s 11:1, a u poslednjem kolu Japan sa 17:2 i zahvaljujući boljoj gol-razlici od Nemaca (naša 65-18, njihova 66-22) ušla u polufinale.
Na putu za finale su se isprečili Mač‘ari, koji su i tada, i pre toga, a i sada naš najveći rival. Pobedili smo ih s 8:6, pri čemu smo pet golova primili iz penala, koji su se tada pucali s četiri metra i dosuč‘ivali posle tri kaznena poena, to jest prekršaja, svejedno gde su napravljeni.
U finalu je potopljen Sovjetski Savez tek na produžetke s 13:11. Protivnički tim je sve golove dao iz – četveraca, a naš devet. U polufinalu i finalu se kao nepogrešivi izvoč‘ač najstrože kazne u prelomnim trenucima proslavio Uroš Marović.
– Kada je u prvom produžetku protiv Rusa dosuč‘en četverac za nas pitao sam Marovića, koji je zaplivao da ga izvede, zna li gde će. Odgovorio mi je: „Naravno. Kroz glavuâ€, – seća se kako je ostvaren istorijski uspeh čorč‘e Perišić, jedan od naših nezamenljivih reprezentativaca iz tog doba. – Na početku utakmice ja sam iz penala pogodio prečku. Bio sam zadužen da izvodim prvi četverac za nas. Uvek sam pucao u golmanov donji levi ugao, jer sam dešnjak i to je bio najkraći put da lopta uč‘e u mrežu. Pošto sam šutirao sa iskokom iz vode primetio sam da je golman Guljajev krenuo tamo gde sam hteo da pošaljem loptu, pa sam promenio stranu i pogrešio. Lopta se odbila čak do centra, Rusi su krenuli u protivnapad, ali je, na sreću, naš golman Stipanić odbranio. Igra je krenula svojim tokom i nisam imao vremena da razmišljam o svom neiskorišćenom penalu.
Pre toga je sovjetski reprezentativac Skok iskoristio penal. Izjednačio je Zoran Janković, koji je potom iz penala pogodio stativu, a odbijenu loptu je tamo gde joj je mesto poslao Mirko Sandić (2:1). Sa dva gola iz penala Barkalov je omogućio SSSR da prvu četvrtinu reši u svoju korist s 3:2.
Na početku druge je Sandić izjednačio, a potom nam pogotkom iz četverca vratio prednost (4:3). Sa četiri metra su uspešni bili i Skok, Bonačić (5:4) i Barkalov (5:5).
Kapiten Trumbić nam je pogotkom iz igre vratio voč‘stvo, Stipanić je odbranio penal Š idlovskom, a onda je Marović počeo da izrasta u junaka finala. Povećao je naše primućstvo na 7:5 i od tad, pa do kraja meča golovi su padali samo iz četveraca. Barkalov je opet bio nepogrešiv (7:6), pa je Marović ponovo pokazao da je odličan izvoč‘ač penala (8:6), ali ne i Poljak, koji je propustio priliku da poveća našu prednost na tri gola razlike.
U poslednjoj četvrtini je Stipanić odbranio četverac, potom je Marović ponovo bio precizan (9:6), a parirao mu je Skok sa dva pogotka. Bonačić je povećao na 10:8, ali naredni penal nije iskoristio. Barkalov jeste, potom se Bonačić popravio (11:9), a onda je na scenu ponovo stupio Barkalov. Smanjio je na 11:10, a ruka mu nije zadrhtala ni četiri sekunda pre kraja, pa je iznudio produžetke (11:11).
– Rusi su izjednačili na naivno dosuč‘enu „pimpineluâ€, kako smo zvali prekršaje koji su se brojali za penale. Sudija Fuks iz Belgije se uhvatio za glavu kada ju je dosudio, jer izgleda nije znao da je to treća i – penal, – ispričao je Perišić. – U produžecima od dva puta po tri minuta Rusi su imali loptu, možda, desetak sekundi. Tada nije bilo ograničeno vreme za držanje lopte, nego je bilo važno da se vodi takozvani aktivni napad, to jest da se pokaže želja da se da gol. Mi smo imali odličnog plivača na loptu Lopatnog i to smo iskoristili.
Zlato nam je doneo Uroš Marović sa dva iskorišćena penala u prvom produžetku. Posle tri srebra na olimpijskim igrama (1952, 1956. i 1964) mašta se zbila, san je dosanjan.
– Dve godine smo se uigravali i u Meksiko smo otišli uvereni u trijumf. Naš savezni kapiten Sajfert je govorio da svi igraju tik-tak, a mi ćemo da igramo tak-tik. Na ispraćaju, na beogradskom aerodromu, bilo je mnogo predstavnika štampe i svako od nas je imao priliku da nešto kaže. Golman Stipanić je izjavio da ćemo u polufinale da uč‘emo na gol-razliku i da se vratimo sa zlatom. On je bio čudo za branjenje penala. Protiv Japana, kad nam je trebala pobeda sa najmanje 13 golova razlike, odbranio je četverac neposredno pošto smo poveli s 15:2 čime smo stekli tu neophodnu prednost, – kaže Perišić. – Mi smo u odbrani podelili igralište na tri dela i svako od nas, a Trumbić, Bonačić i ja smo bili visoki gotovo dva metra, krakati, čuvao je svoje polje. U to vreme su za četverce češće bili krivi napadači od bekova. Oni koji su igrali u odbrani su s mnogo pažnje motrili na igrače koje čuvaju, dok su napadači bili dosta neodgovorni. Na primer, protivnik krenu u protivnapad, oni ga povuku i naprave „pimpineluâ€.
Možda ključna utakmica na pohodu ka olimpijskom zlatu bila je u polufinalu protiv Mač‘ara. Perišić je ovako opisuje:
– Janković ih je rasturio i psihički, i fizički, i mentalno, prosto ih je mleo u napadu. Ne znam zašto, ali njihov selektor Kalman Marković, nekada čuveni igrač, odredio je da ga čuva Sivoš. Sa svojih dva i deset nije mogao ništa protiv Jankovića, koji je bio mnogo niži, pa sami tim i okretniji, pokretljiviji, veštiji, brži... Posle tri četvrtine u kojima je potpuno slomio Sivoša Janković se potpuno istrošio, pa je to rekao Sajfertu, koji mu je dozvolio da ode u svlačionicu. Iako je u tom trenutku bilo 5:4 za Mač‘are utakmica je bila rešena, jer više nisu mogli da se oporave.
Uoči finala je mač‘arski selektor Marković posetio naše igrače i poželeo im da pobede, mada ne bi bilo pogrešno da se kaže i da je to zatražio ili zamolio. Tada je, kako navodi Perišić, kazao:
– Sudaraju se, biće oči u oči, dva načina igre – snažni ruski i vispreni jugoslovenski. Za spas vaterpola i svega što vaterpolo krasi vi morate da pobedite.
Ivan Cvetković
ANTRFILE
Prva naša zlatna generacija
Zlatnu olimpijsku medalju u Sijudad Meksiku 1968. su osvojili:
Karlo Stipanić (Mladost, Zagreb),
Ivo Trumbić (Mladost, 7 golova)
Ozren Bonačić (Mladost, 6),
Uroš Marović (Partizan, Beograd, 10),
Ronald Lopatni (Medveščak, Zagreb, 4),
Zoran Janković (Partizan, 22)
Miroslav Poljak (Mladost, 13)
Dejan Dabović (Partizan, 1)
čorč‘e Perišić (Partizan, 6),
Mirko Sandić (Partizan, 17) i
Zdravko Hebel (Mladost).