UNIQA
Asseco SEE
DTD Ribarstvo

Nike
Myrtha Pools
Keel
Malmsten
Puls kardiolo�ki centar
Master Physical


RTS

Julius Meinl

Doncafe
27.12.2016 20:28 Starost: 7 yrs

Kategorija: Ličnosti i razgovori

Intervju predsednika VSS Krivokapića listu Politika

INTERVJU LISTU POLITIKA

MILORAD KRIVOKAPIĆ, predsednik Vaterpolo saveza Srbije

Naredni cilj – zlato u Tokiju 2020.

Pre tri godine smo bili najgori savez u zemlji, vaterpolisti sedmi na svetu, a sada smo ponos Srbije. – Za stručni rad nismo štedeli, ali jesmo na drugim stvarima. – Neki sponzori su nas napustili posle Rija računajući da nam pomoć više nije potrebna, a ona nam je sada najpotrebnija

Naši vaterpolisti ispraćaju ovu godinu kao olimpionici, svetski prvaci, evropski šampioni, pobednici Svetske lige i osvajači Svetskog kupa. Dakle, oni su na svim prestolima koji postoje u njihovoj sportskoj grani.

Zbog toga je možda izbledelo u sećanju da je samo pre tri godine bilo sasvim drugačije. Mesecima je Vaterpolo savez Srbije (VSS) bio bez predsednika, na Svetskom prvenstvu u Barseloni 2013. reprezentacija je bila tek sedma. 

Od dolaska Milorada Krivokapića, nekada najboljeg golmana na svetu, na mesto predsednika saveza naši vaterpolisti osvajaju samo zlatne medalje. Svojevrsni simbol toga je i revijalni susret Srbije s timom sveta na Tašmajdanu (14:12 za nas), a povod je bio oproštaj od reprezentacije Živka Gocića i Slobodana Nikića.

Kakvi su utisci posle Dana vaterpolo šampiona?

Odlična organizacija, došli su najbolji igrači na svetu. Maksimalno smo se potrudili da priredimo dostojan oproštaj za Gocića i Nikića, koji su to zaslužili ne samo svojim igrama, nego i ponašanjem. Nikada organizacija s njima nije imala nikakav problem. Dok sam predsednik vrata saveza su im otvorena. Mogu da biraju posao – trenerski ili neki drugi. Ima raznih igrača, a njih dvojica zadovoljavaju sve kriterijume Vaterpolo saveza Srbije. Oni su vrhunski ljudi i takvi nam trebaju za budućnost. Novogodišnji koktel s predsednikom države i mnogo naših sponzora bio je prelep, a skroman. 

Poslednja utakmica u ovoj godini je bila i dobrotvorna...

Ponosimo se našim humanitarnim radom. Iako i sami grcamo u dugovima ove godine smo organizovali tri akcije. Sa Turneje šampiona u Novom Sadu i Beogradu prihod smo predali Eparhiji Raško-Prizrenskoj kada smo s reprezentacijom posetili naše na Kosovu i Metohiji, a u Nišu i Kragujevcu smo igrali za Narodne kuhinje. Uoči odlaska u Rio u Boru je bio turnir osam učesnika Olimpijskih igara, a prihod je uplaćen Dečjoj bolnici u Tiršovoj u Beogradu i bolnicama u Boru i Majdanpeku. Za utakmicu Srbija – Tim sveta svako je platio ulaznicu kao pomoć petogodišnjem dečaku obolelom od cerebralne paralize. 

Početak Olimpijskih igara nije nagoveštavao trijumfalan ispraćaj godine?

Na sam put u organizaciji Olimpijskog komiteta Srbije bilo je nekih primedbi, ali ne i od nas. U olimpijsko selo smo došli među prvima, pa smo, da bi uslovi za život naših igrača bili dobri, morali da kupujemo jastuke, televizore, pa i stolice. Prve dve utakmice smo igrali protiv teških protivnika, mogli smo i da pobedimo i da izgubimo od Mađarske i Grčke, a posle poraza od Brazila, kad je došlo do stani-pani, zaigrali smo najbolje kad je bilo najpotrebnije. Selektor je odlično tempirao formu. Od pobede protiv Australije je krenulo i onda u četvrtfinalu protiv Španije, polufinalu protiv Italije i finalu protiv Hrvatske naša pobeda nijednog trenutka nije dolazila u pitanje.

Prilikom izbora za predsednika rekli ste da je olimpijsko zlato jedini cilj...

A sad kažem da je to zlato na Olimpijskim igrama 2020. u Tokiju! Trebalo je mnogo hrabrosti da se uđe u savez kakav je bio 2014. On tada nije postojao, jer su ga vodili neodgovorni ljudi i neodgovorni sportski radnici. Svašta su obećavali, a nisu ispunjavali, pa su napravili haos. Mnoge stvari su bile nelegalne i nisu na valjan način donesene. Pored sedmog mesta na svetu preuzeli smo i organizaciju s dva miliona evra duga. Zaposleni nisu dobijali mesecima platu. Međuljudski odnosi – nikakvi. Niko nije hteo da rešava probleme. Neki ljudi su me ubedili, inače će se savez raspasti. Sve što sam u životu ostvario postigao sam preko tog saveza i nisam mogao da dozvolim da se ugasi. Vratio sam neke neopravdano izbačene iz vaterpola, kao što je Zoran Avramović, sadašnji izvršni direktor VSS, okupio one koji znaju šta je sport i šta treba da se radi. Vaterpolisti su uzeli savez u svoje ruke i od najgoreg u Srbiji uzdigli ga do najboljeg. Sada imamo koliko-toliko jedinstvenu organizaciju, bez trzavica unutar nje. I nema problema izuzev finansijskih, mada je bilo udara s raznih strana. Ipak, sada smo ponos Srbije. Nikada nismo radili u interesu pojedinaca, čak se ni ja, kao predsednik ne pitam, nego Upravni odbor VSS. Sazivam ga za svaku odluku, čak i najmanju, i zajednički je donosimo. 

Rekli ste da postoje finansijski problemi, a reprezentacija je, ipak, najbolja na svetu...

Za tri godine nijedan jedini put nisam rekao da nešto ne može kad je reč o stručnom radu. Za sve što je trebalo muškim i ženskim reprezentacijama moj odgovor je bio – da! Štedeli smo na drugim stvarima, uveli smo red, konsolidovali finansije, dug prepolovili, a sve što su tražili selektori su dobili, neki put i više.

Da li nam je Evropsko prvenstvo u Beogradu donelo još nešto pored zlata?

Donelo nam je ono što su mnoge generacije sanjale – nacionalni centar. Zahvalni smo Vladi Srbije što je otkupila montažne bazene i što ćemo u Vrnjačkoj Banji imati svoj centar. Koristićemo ga i za treniranje svih naših selekcija i za međunarodne i domaće turnire.

Takmičarski planovi za narednu godinu?

Ostaju isti – veliki rezultati. Ipak, moramo da budemo svesni da zbog smene generacija može doći i do lošijih rezultata. Ne očekuje se veliki pad, igrači iz mlađih selekcija će se dobro uklopiti ako slušaju selektora Savića. Nadamo se medaljama, a iz Tokija – zlatu. 

Šta će biti s finansijama? 

Uprkos tome što smo vratili gotovo polovinu duga ispunili smo sve stručne programe, obezbedili podršku mnogih ljudi kojima se zahvaljujemo. Ovoj generaciji je ostalo još malo da se isplati, a onda će na red doći oni koji su prestali da igraju. Bez pomoći države i generalnog sponzora Telekoma vaterpolo bi došao u krizu. Smanjivaćemo sve troškove, štedeti koliko god budemo mogli, moliti sponzore za pomoć. U ovoj godini smo već izgubili EPS, OMV, NIS i neke manje, jer su računali da nam posle Olimpijskih igara u Riju neće biti potrebna pomoć. A ona nam je sada najpotrebnija da bismo nastavili ka Tokiju.

Organizaciona i kadrovska situacija?

Što se tiče pomeranja unutar saveza na predlog selektora Savića za tim menadžera je postavljen Jugoslav Vasović. Inače, tim koji dobro radi ne treba menjati.

A klupska?

VSS nema pravo da se meša u unutrašnji rad klubova, jer su oni udruženja građana. Savez pomaže i više nego što može, jer plaća sve takse za sudije i delegate, što su enormni troškovi za vaterpolo. Malim klubovima poklanjamo opremu. Novac ne možemo da dajemo, jer nemamo namenjen za to. Klubovi moraju da se oslone na lokalnu samoupravu, pošto po novom Zakonu o sportu ona će samo 20 odsto moći da daje za fudbal, a ostalo drugim sportovima. Klubovi treba u svoje upravne odbore da izaberu one koji će da jure za sponzorima, kao što ja to radim po Srbiji i inostranstvu. Mi, koji smo duže u vaterpolu, sećamo se da su ranije klubovi držali savez, plaćali kotizaciju i za pripreme reprezentacije, a sada očekuju da ih savez finansira. Ono što VSS dobija nije dovoljno ni za 50 odsto onoga što mu treba u toku godine. Da naša organizacija ima budžet kao neke u našem okruženju bilo bi drugačije. 

Ivan Cvetković